Kupa u srpnju: rijeka koja nas odgaja

Postoji jedna stvar koju karlovačka djeca nauče bez da ih itko uči: da se u Kupu ne skače glavom naprijed na novom mjestu. Upozorenje ne dolazi od roditelja, ne od plivačkih trenera. Dolazi od starijeg dječaka koji stoji na obali i kaže jednom, kratko, bez objašnjenja. I tako ostaje. Kupa te u srpnju grabi hladno, bez obzira na temperaturu zraka — uvijek postoji onaj početni šok koji izmami zvuk koji nije ni vriska ni smijeh, nego nešto između. Nakon toga tijelo prihvati vodu i počne plivati. Nitko te nije naučio tom prelasku iz šoka u ritam — on se jednostavno dogodi, i svaki srpanj ponavlja. Odrastao sam uz Kupu u smislu da mi je rijeka bila mjerač. Nisam mjerio koliko sam porastao centimetrima — mjerio sam koliko daleko mogu preplivati, je li ovog ljeta stigla vreća voćnih bombon-karamela do onog platoa na drugoj obali, mogu li se dovoljno zadržati pod vodom da vidim dno kod Mostića. Rijeka kao test, kao igra, kao prostor u kojem odrasli nisu imali konačnu riječ — jer u vodi su svi isti. To je ono što Kupa daje djeci u srpnju: kratku, mokru demokraciju.

Moj otac nije volio plivati. Sjedio je na obali u košulji, čitao novine i povremeno pogledao prema vodi — ne od straha, nego od neke tihe prisutnosti koja mi je tada izgledala dosadnom, a sad je razumijem. Gledao nas je. I to je bio njegov način da bude uz Kupu, čak i kad nije bio u njoj. Ima nešto u toj sceni — otac na obali, djeca u vodi — što se ponavlja duž cijele karlovačke Kupe svakog srpnja, godinama, generacijama. Promatrači i plivači, tišina i galama, hlad i podne sunce koje pretvara ribički pont u pravo malo kazalište bez teksta. Nisam to mislio pisati kao nostalgičan tekst. Ali ponekad priča sama zna bolje od autora. Kad sam prošlog srpnja stao na istu obalu s vlastitim djetetom, koje se latilo vode bez oklijevano i ispustilo onaj isti zvuk koji nije ni vriska ni smijeh, shvatio sam da neke stvari Kupa čuva bolje nego fotografije. Ona ih nosi, iz ljeta u ljeto, bez da ikome kaže.